Skip to content Skip to main navigation Skip to footer

Koncert “Barokne balade”

Glazbena škola “Vatroslav Lisinski” Bjelovar organizira

Koncert

Barokne balade

SAŠA NESTOROVIĆ – saksofon
i
IGOR PETEH – klavir

Dom kulture – Bjelovar, Ivana Mažuranića 6
Subota, 16. lipnja 2012. u 12:00 sati, Ulaz slobodan

PROGRAM

Ivan Lukačić:
moteti i duhovni koncerti iz zbirke „SACRAE CANTIONES“ (1620.)
Sicut cedrus
Suscipiat Dominus
Osculetur me
Trahe me post te
Cantabo Domino

JOHANN SEBASTIAN BACH:

Adagio iz sonate za violinu i obligatni čembalo BWV 1019
Koral: Allein Gott in der Höh sei Ehr BWV 711 (iz ciklusa Kirnbergerovi korali)
Adagio – (Tokata, adagio i fuga) BWV 564
Andante iz sonate za flautu i continuo BWV 1034
Adagio iz sonate za violinu i obligatni čembalo BWV 1020
Koral: Wachet auf, ruft uns die Stimme BWV 645 – iz ciklusa 6 Schüblerovih korala
Koral: Wo soll ich fliehen hin BWV 646 – iz ciklusa 6 Schüblerovih korala
Andante i Presto  iz sonate za violinu i čembalo BWV 1015

Zahvaljujemo na potpori Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

Ivan Lukačić je uz Vinka Jelića najveći hrvatski skladatelj na prijelazu iz XVI. u XVII. st. To je ujedno i vrijeme „velike smjene“ stilova u kojoj visoka renesansa prelazi u rani barok. Lukačić je bio gvardijan franjevačkog samostana u Splitu i prefekt glazbe u metropolitanskoj splitskoj crkvi. Vjerojatno zahvaljujući tome, pustošenju povijesti je (ipak) uspjela izmaći zbirka skladbi: Sacrae Cantiones – njegova jedina sačuvana glazbena ostavština. Lukačićev ranobarokni stil izvrsno korespondira s njegovim suvremenikom Claudiom Monteverdijem. Odjeci Monteverdijeva “uzbuđenog stila” mogu se jasno čuti u Sacrae Cantiones koji su skladani djelomice polifono, a djelomice monodijski. Sacrae Cantiones svjedoče o prodoru baroknog koncertantnog stila u naše krajeve i to bez vremenske distance, a razvidna je i visoka razina izvođačke prakse onog doba u Dalmaciji. Lukačićeve su ideje izvorne i neobično zanimljive. Njegova je glazba puna kontrasta čije su odlike, između ostalih, ekspresivnost s inventivnim i dinamičnim promjenama ritma i tempa. Te karakteristike dokidaju ideju o možebitnoj jednoličnosti Lukačićeva stila. Dapače, sve navedeno ovim skladbama otvara mogućnost njihova instrumentalnog prezentiranja.

Jedan od najznačajnijih predstavnika hrvatske duhovne glazbe u XX. stoljeću je svakako Albe Vidaković. U kontekstu ovog programa njemu pripada iznimno mjesto, jer bi duhovne skladbe Ivana Lukačića bez njegovih obrada još dugo čekale ugledati svjetlo dana. Kasnije obrade Lukačićevih skladbi izravni su nastavak onoga što nam je u nasljeđe ostavio upravo Vidaković. Unatoč tome što je prošlo mnogo vremena od Vidakovićeve prerane smrti (1914.-1964.) još uvijek nije sagledan njegov veliki doprinos hrvatskoj duhovnoj glazbi. Velikim dijelom je to zbog sraza društvenog (državnog) uređenja i crkve.
 
Vidaković je bio temeljito obrazovani muzikolog, skladatelj i svećenik. On je “očistio” crkvenu glazbu od primjesa neliturgijskog načina skladanja i vratio je njenom, praizvoru – gregorijanskom koralu. Današnja glazbena praksa u crkvi je kolateralna žrtva profanih utjecaja i marketinškog djelovanja u cilju privlačenja puka k sebi, što je u potpunoj suprotnosti s onim što je zagovarao Albe Vidaković.
 
Vidakovićev majstorski rad na kreiranju pratnje za skladbe iz zbirke „SACRAE CANTIONES“ (1620.) epohalnog je značenja i nadilazi granice nacionalne glazbene baštine. Zbirka Sacrae Cantiones se može uvrstiti u bilo koji program (festivala) europske ranobarokne glazbe. U vrijeme djelovanja Albe Vidakovića nije bila poznata tzv. „povijesno osvještena“ (filozofija) interpretacija barokne glazbe koja se poput požara munjevito proširila nakon njegove smrti – dakle nakon 1960-tih godina. Skladbe iz razdoblja baroka su se do tog vremena obrađivale na način da su se koristile poznate povijesne odrednice okosnica baroknog stila u harmoniji i polifoniji. U to vrijeme to nije bilo nimalo “općenito” kako bi se možda moglo zaključiti iz ovog konteksta. Uradci srodnog tipa potpisivanju instrumentalne pratnje odnosili su se na klavirske izvadke, obrade, transkripcije. Postoji cijeli niz zanatskih postupaka koji je postao osnova za muzikološka i praktična istraživanja, koja su se kasnije usustavila u „povijesno osvještenu“ interpretaciju barokne glazbe.

Drugi aspekt tog posla su nesređeni, nedovršeni i krnji opusi mnogih baroknih skladatelja, čija je djela tek trebalo temeljito sistematizirati pa tek onda obraditi. To je muzikologe i druge glazbenike upućivalo na traganje za naznakama i mogućim uzusima autentičnih rješenja u načinima harmoniziranja i aranžiranja, Sacrae Cantiones je jedna od takvih zbirki, a u okvirima hrvatske glazbene povijesti od Lukačića i jedina! Vidaković je iznimno dobro i temeljito obradio Sacrae Cantiones. Kasnija praksa je pokazala mnoge manjkavosti njegova rada – ali to nimalo ne umanjuje njegov epohalni doprinos!!

S aspekta glazbenika, koji izvodi Vidakovićeve aranžmane na instrumetu s tipkama, moram konstatirati da su svirački često vrlo nespretni i nefunkcionalni. Akordi su mišljeni vokalno, a pisani instrumentalno, zbog čega ih je katkada teško povezati u cjeline, zbog teškog povezivanja putem legata. Na taj način teško je otkloniti opasnost od pojave “grubih šavova” koji prijete kidanju tijeka melodije, koja je kod Vidakovića često utkana u akordički niz. Rijetko upotrebljavani akordi, nekarakteristični za stil ranog baroka (sekstakordi, kvartsekstakordi) relativno često su zastupljeni u Vidakovićevim harmonizacijama, što ponekad narušava stilsku čistoću Lukačićeva ranobaroknog izričaja. Česta udvajanja vođica i septima u obje dionice, solista i pratnje, također „upadaju u oči“, pogotovo ako se ne izvode na autentičnim instrumentima. S druge strane, u ponekim skladbama, jednom navedena harmonijska rješenja pojavljuju se potpuno nepotrebno, u izmijenjenom aranžmanu u repeticiji.

To nažalost otvar prostor opravdanim prigovorima i remeti osjećaj dosljednosti i konzistentnosti uratka. Tu je malu „nepravdu“ prema Lukačiću zato maestralno ispravio Ennio Stipčević svojim obradbama koje su primjerenije zbirci Sacrae Cantiones i njezinu povijesnom vremenu.

No, bez obzira, na sve mane Vidakovićevih obrada ostaje za konstatirati da su one iznimno raskošne, gotovo virtuozne, pa vrlo dobro, čak štoviše, iznenađujuće dobro korespondiraju s modernim “ne-baroknim” saksofonom. Ovo je pokušaj oživljavanja tradicije na nov način, novo iskustvo baroknog zvuka iz pera Ivana Lukačića i Albe Vidakovića.

Johann Sebastian Bach skladao je ciklus od tri opsežne sonate za gambu i obligatni čembalo. Često se izvode na violončelu i klaviru. Bach ih je napisao za svog boravka u Kothenu i namijenio bez sumnje je jedan od najvećih skladatelja svih vremena. Njegov senzacionalno velik stvarateljski opus dijeli se na široka područja koncertantne, solističke, komorne i duhovne glazbe. Sva ta područja dijele se pak na nova, također ogromna područja njegova stvaralaštva.
    
Bach je pisao Soli Deo gloria – samo u slavu Boga. Zbog njegove univerzalne religiozne orjentacije i neizmerno velikog utjecaja na glazbu nazivaju ga još i Petim evanđelistom. Raznolikost i brojnost kompozicijskih tehnika kojima je virtuozno vladao, čine ga zahtjevnim za slušanje. Mnogi zbog toga duboko uzdahnu prije smatrajući da njegovu geniju nisu dostojni niti kao slušatelji, bez obzira koliko se trudili. Međutim, ništa ne može zamijeniti neposredno iskustvo doživljaja glazbe u živoj izvedbi. Slušatelj koji je spreman približiti uho i odvojiti malo vremena, otvara sebi šansu i mogućnost potpunog doživljaja.  ©

TEKST: Igor Peteh

Saša Nestorović, rođen je 1964. godine u Zagrebu. Muzičku Akademiju završio je 1989. godine u rodnom gradu. Tijekom glazbenog školovanja i kasnije, osvajao je brojne nagrade kao što su “Darko Lukić”, “Milka Trnina” (koju dijeli sa Zagrebačkim kvartetom saksofona), “Judita” i druge. Od 1989. godine stalni je član Zagrebačkoga kvarteta saksofona s kojim nastupa diljem Europe i SAD-a. 1999. godine nastupio je prvi put unutar ACEZANTEZA, ansambla za suvremenu glazbu, čiji je član i danas. Usporedo s time djeluje i kao jazz-glazbenik. Priznanja Hrvatske Glazbene Unije za najistaknutijega svirača tenorskoga i sopranskoga saksofona u 1997., 1998. i 1999. potvrdio je 1999. godine sudjelovanjem u Big Bandu Europske Radio Unije (EBU BIG BAND) u Montrealu, predstavljajući Republiku Hrvatsku. Član je brojnih priznatih hrvatskih jazz-sastava (Big Band HRT, Zagreb Jazz Portrait, Cool Date i dr.).

Igor Peteh, rođen je 1957. u Zagrebu. Završio je srednju glazbenu školu s glavnim predmetom klavir, Institut za crkvenu glazbu, glavni predmet orgulje, te je diplomirao klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Pavice Gvozdić. Od 1980. do 1994. bio je nastavnik klavira i korepetitor u GŠ Blagoja Berse u Zagrebu te korepetitor baleta HNK u Zagrebu. Od 1988. predaje klavir na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dugogodišnji je član, korepetitor i dirigent Renesansnog ansambla Vatroslav Lisinski s kojim je kao dirigent na međunarodnom festivalu zborova u Varšavi, Poljska, 2006. dobio priznanje za posebnost i originalnost izvedbe. Osnivač je i umjetnički voditelj ansambla za ranu glazbu Otium. Uređivao je emisije ozbiljne glazbe na radio stanicama Radio 1 (1994. – 1996.); Radio 101 (1996. – 1999.) i Hrvatski radio (1997. – 2002.). Producent nekoliko nosača zvuka. Piše recenzije i članke za glazbeni časopis WAM. Dobio je priznanje Hrvatskoga sabora kulture.

Podijeli s prijateljima!
Skip to content