Grad Bjelovar, smješten na visoravni podno jugozapadnih obronaka Bilogore, danas je sjedište Bjelovarsko-bilogorske županije i političko, gospodarsko i kulturno središte toga kraja. Na ukupnoj površini od 187,701 km² živi, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, 40 276 stanovnika. Administrativno Grad obuhvaća 31 naselje: Bjelovar, Breza, Brezovac, Ciglena, Galovac, Gornji Tomaš, Gudovac, Klokočevac, Kokinac, Kupinovac, Letičani, Mala Ciglena, Malo Korenovo, Novi Pavljani, Novoseljani, Obrovnica, Patkovac, Gornje Plavnice, Stare Plavnice, Prespa, Prgomelje, Prokljuvani, Puričani, Rajić, Stančići, Stari Pavljani, Tomaš, Trojstveni Markovac, Veliko Korenovo, Zvijerci i Ždralovi.

Iako je uvriježeno mišljenje kako povijest Bjelovara počinje s 1756. godinom, odnosno s osnutkom grada, na tom se području očituje kontinuirana naseljenost od najstarijih vremena. Na širem bjelovarskom području pronađeni su ostaci starčevačke, korenovske, sopotske, lasinjske, vučedolske kulture te kulture brončanog i željeznog doba. Intenzivniji razvoj tog područja započinje dolaskom Rimljana koji prvi put dolaze na područje između Save i Drave 229. godine pr. Kr. Upravo se na mjestu na kojem se razvio današnji Bjelovar nalazilo križište dviju rimskih cesta i u njegovoj neposrednoj blizini vojni logor ili postaja. Stabilizacijom sjeverne granice Rimskog Carstva vjerojatno se ovdje razvilo naselje u razdoblju od II. do IV. stoljeća, nezabilježeno na rimskim itinerarima, ali posvjedočeno arheološkim ostacima na današnjem Matoševom trgu, Trgu Stjepana Radića te nalazima na širem gradskom području. Najznačajniji rimski nalaz s bjelovarskog područja, kameni reljef s prikazom mitološke scene Ifigenije na Tauridi, danas nije vidljiv jer je prilikom obnove u 19. stoljeću ugrađen u portal današnje katedrale Sv. Terezije Avilske. Padom Zapadnog Rimskog Carstva propada i područje antičkog Bjelovara i u povijesnim izvorima ostaje nezabilježeno do XIII. stoljeća. 

Srednjovjekovni izvori uglavnom spominju samo naselja i desetak župa na širem prostoru oko današnjeg Bjelovara. Istovremeno se sredinom XIV. stoljeća prvi put spominje naselje Jakobove Sredice koje odgovara području današnjih ulica Velike i Male Sredice, a u neposrednoj blizini bjelovarskog gradskog središta. Pretpostavka je da se radilo o rudimentarnom obliku urbane jezgre, a s obzirom na to da ime naselja upućuje na dan u tjednu, moguće je da se radilo o mjestu gdje su se srijedom održavali trgovački sajmovi. 

Prodorom Turaka u XVI. stoljeću u ove krajeve opstala su samo ona utvrđena naselja pod posebnom ingerencijom bečkog dvora u koja se sklanja lokalno stanovništvo. Tek će se uspostavom administrativnog i vojnog sustava obrane protiv Turaka, poznatijeg kao Vojna krajina, unutar kojeg se nalazilo i bjelovarsko područje, potaknuti razvoj naselja. Bjelovar se od prve polovice XVII. stoljeća na vojnim kartama spominje kao vojna stražarnica što govori da je već tada ušao u krajiški obrambeni sustav. Stabilizacija habsburško-osmanske granice na Savi i nove okolnosti u vojnokrajiškom društvu u prvoj polovici XVIII. stoljeća uvjetovale su teritorijalnu i upravnu reorganizaciju Varaždinskog generalata.

Severinska buna, koja se odvijala 1755. godine u neposrednoj blizini budućeg grada, ukazala je na potrebu za novim središtem iz kojeg bi se provodila bolja kontrola krajišnika. Bečki su vojni stratezi donijeli odluku o osnivanju novoga naselja koje bi preuzelo funkciju sjedišta pukovnijskih uprava. Tražeći najpogodnije rješenje izabrana je lokacija u središtu generalata, na crti razgraničenja Križevačke i Đurđevačke pukovnije. 

Osnutak i početak izgradnje Bjelovara smješta se u 1756. godinu kada je otkupljeno zemljište i izdana dozvola za nabavu građevnog materijala, a izgradnju je vodio barun Philipp Lewin von Beck. Grad je od samih početaka zamišljen kao središte pukovnija Varaždinskog generalata i u skladu s vojnom funkcijom prvo se otpočelo s gradnjom vojnih objekata i naseljavanja vojnog stanovništva. Izuzetak čini blok na trgu u kojem se od 1765. godine gradi župna crkva sv. Terezije Avilske te pijaristički samostan i škola. Naime, odlukom Marije Terezije za potrebe školstva u Bjelovar 1761. godine dolaze dva redovnika pijarista, braća Hubert i Ignac Diviš. Iste su godine otvorili prvu pučku školu na đurđevačkoj strani grada. Odlukom Marije Terezije o gradnji nove crkve koja je završena 1772. godine osnovana je i bjelovarska crkvena župa kojom su do 1790. godine upravljali pijaristi. Godine 1771. carica Marija Terezija potvrdila je Bjelovaru status povlaštenog krajiškog grada, tj. Vojnog komuniteta što je za posljedicu imalo demografski i značajan gospodarski rast. Taj se trend nastavio i na početku XIX. stoljeća kada se grad počinje širiti van prvotnih granica. 

Razvojačenjem Vojne krajine i Varaždinskog generalata 1871. godine formira se nova županija sa sjedištem u Bjelovaru. Već 1874. godine, kao dvanaesti grad u Hrvatskoj, Bjelovar dobiva status Slobodnog kraljevskog grad. Preustrojem županija i uprava, od 1886. Bjelovar postaje i središte objedinjene Bjelovarsko-križevačke županije. Zahvaljujući novom upravno-teritorijalnom ustroju Bjelovar će dobiti niz novih funkcija koje će biti značajni poticaj razvoju grada. Od 1872. godine djeluje Kraljevski županijski sudbeni stol, a svoje su urede imali i župan, županijski tajnik, županijski i kotarski školski nadzornici, liječnici, veterinari, nadšumar te kotarski inženjerski pristav. Broj stanovnika od službenog ukinuća Vojne krajine do kraja stoljeća gotovo se udvostručio. Dodatni polet razvoju grada dat će i izgradnja prometne infrastrukture, prvenstveno željeznice krajem stoljeća što će rezultirati intenzivnim razvojem na prijelomu XIX. i XX. stoljeća. Izgradnjom željeznice Bjelovar će doživjeti gospodarski uzlet koji će se nastaviti sve do Prvog svjetskog rata. 

Prvi industrijski pogon u gradu, Paromlin, otvoren je 1894. godine, u godini dolaska željeznice. Osim Paromlina u to vrijeme djeluju već i pekara Dragutina Wolfa, koja će se razviti u današnji Koestlin, bjelovarska podružnica tvornice kavinih surogata ,,Hinko Franck i sinovi“ te radionica za preradu mesa Josipa Svobode. O gospodarskoj snazi svjedoče i izvještaji Trgovačko-obrtne komore u Zagrebu iz 1906. kada je u Bjelovaru registrirano 118 trgovačkih i 313 obrtnih poduzeća po čemu se Bjelovar smjestio odmah iza Zagreba, Karlovca i Varaždina.

Miran život i gospodarski uzlet prekinuo je početak Prvog svjetskog rata. Kao važan vojni grad, Bjelovar je svoj doprinos dao regrutacijom muškog stanovništva, prenamjenom javnih zgrada u bolnice, korištenjem željeznice za prijevoz vojnika i ranjenika. Posljedično je nestašica ljudstva i prirodnih resursa dovelo do teške gospodarske situacije i opće nestašice hrane. S krajem rata proglašena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Bjelovar je u početku zadržao mjesto upravnog središta Bjelovarsko-križevačke županije. Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine, a na temelju Zakona o oblasnoj i sreskoj samoupravi (1922.) Kraljevina SHS je podijeljena na 33 okruga, a Bjelovar je time izgubio status županijskog centra i našao se u Osječkom okrugu sa statusom kotara i grada. Zahvaljujući gospodarskim osnovama, stvorenim u prethodnom razdoblju, a temeljenima na trgovini, obrtništvu i industriji nastavit će se pozitivan gospodarski trend koji će se održati sve do Velike gospodarske krize 1929. godine, kada će biti zabilježen rast registriranih trgovaca, obrtnika i industrijalaca, ali s manjim prihodima. U međuratnom razdoblju grad dobiva i neke nove sadržaje. Na Logorištu je uređeno nogometno igralište Bjelovarskog akademskog športskog kluba. Od 1914. do 1921. godine u gradu je bio otvoren i prvi plivački bazen na zemljištu cikorije Franck. Godine 1932. javila se inicijativa o gradnji novog gradskog kupališta koje je naposljetku izgrađeno i otvoreno u kolovozu iste godine iza prostora starog sajmišta, na posjedu Rudolfa Berghofera, na lokaciji na kojoj se nalazi i danas. Otvorenjem kupališta pristupilo se i hortikulturnom uređenju prostora staroga sajmišta, tj. Trga Stjepana Radića. Izgled koji je tada dobio u velikoj je mjeri sačuvan do danas. 

Kratkotrajno razdoblje Nezavisne Države Hrvatske za Drugog svjetskog rata zaustavilo je razvoj grada na svim područjima. Dva dana prije službena proglašenja u Zagrebu, 8. travnja 1941. godine, s balkona gradske vijećnice (danas zgrada Gradskog muzeja Bjelovar) gradonačelnik dr. Julije Makanec proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Kroz dva mjeseca uslijedila je i nova teritorijalno-administrativna podjela države na 22 župe. Time je grad Bjelovar nakon 17 godina opet postao regionalno središte, sada novoosnovane Velike župe Bilo Gora. Tijekom rata, za razliku od sela u bjelovarskoj neposrednoj blizini, grad nije doživio teža materijalna razaranja. U više je navrata bombardirana samo pruga kao glavna komunikacija putem koje su se opskrbljivale okupacijske snage te vojarna na Vojnoviću.

S krajem rata i dolaskom nove socijalističke vlasti od samih se početaka pokazuju tendencije modernizacije države te obnova posrnule industrije i komunalne infrastrukture. Intenzivirana je stanogradnja uglavnom u sjevernom dijelu grada jer dotadašnji stambeni kapaciteti nisu udovoljavali potrebama rastućeg stanovništva. U južnome se dijelu gradske jezgre krajem 50-ih godina intenzivnom gradnjom narušava ambijent povijesne jezgre; 1959. godine podiže se na uglu Matičine i Kačićeve ulice modernistička stambena trokatnica, u Ulici Ivana Viteza Trnskog velika stambena zgrada, a na mjestu zgrade stare pošte 1960. godine podiže se nova zgrada pošte, također modernističkih oblika i neprimjereno velika volumena negirajući pritom oblike historijske osnove grada. U Ulici Petra Preradovića tijekom 1962. i 1963. godine ruše se autentične prizemnice povijesne vrijednosti i grade trokatni objekti duž zapadne strane te ulice te neboder visine jedanaest katova na uglu Preradovićeve i Matičine ulice. Unatoč tome, 1962. godine povijesna jezgra Bjelovara stavljena je u registar nepokretne spomeničke baštine pod zaštitom konzervatora. 

Razvoj grada zahtijevao je i izgradnju novih zgrada gospodarske i javne namjene. Na Matoševom trgu podiže se 1959. godine zgrada uprave Elektre, 1960. godine dovršen je Dječji odjel bjelovarske bolnice, a 1964. dovršena je i nova zgrada III. osnovne škole. U tom se razdoblju formirala industrijska gradska zona u mjeri u kojoj je poznata i danas. Postrojenje Koestlina se 1955. preselilo iz stroge gradske jezgre u industrijsku zonu južno od pruge prema Kloštru. Uz Koestlin i već postojeće tvornice Tome Vinkovića, na tom su se području od 60-ih godina izgradila i postrojenja Česme, Sjedinjenih paromlina (kasnije preimenovano u 5. maj), Tehnogradnje i Elektrometala. Zbog širenja grada i povećanja populacije, na njegovu sjevernom dijelu gradi se i nova Osnovna škola „Maršal Tito“ te Školsko-sportska dvorana prema projektima Miljenka Smoljanovića. Radi bolje prometne povezanosti gradi se i autobusni kolodvor, na lokaciji pokraj željezničkog kolodvora. Također se pristupilo proširenju Medicinskog centra. Od 1976. do 1982. godine gradi se nova zgrada u Franjevačkoj ulici od 12 tisuća četvornih metara, s 200 kreveta i novim specijalističkim odjelima. Uz demografski i gospodarski rast i spomenuta izgrađena infrastruktura doprinijela je jačanju svih funkcija čime se Bjelovar prometnuo u jedan od najznačajnijih centara sjeverozapadne Hrvatske.

Nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u SR Hrvatskoj održanih 22. i 23. travnja 1990. godine, novoosnovana Hrvatska demokratska zajednica osvojila je vlast i u Bjelovaru. Nakon referenduma i proglašenja samostalnosti došlo je do zaoštravanja krize i početka ratnih sukoba. Zbog toga je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman 12. rujna donio odluku o blokiranju svih vojarni JNA u Hrvatskoj i obustavu opskrbe tih vojarni strujom, vodom i hranom. Nakon niza neuspješnih pokušaja da vojska JNA mirno napusti vojarne smještene u gradu ili u njegovoj neposrednoj okolini, a riječ je o vojarnama ili vojnim objektima na Logoru, Vojnoviću, Zvijercima, u Bedeniku te vojarni Preradović na glavnom gradskom trgu, ujutro 29. rujna 1991. godine policija i Zbor narodne garde napali su vojarnu na Vojnoviću. Na grad je iz vojarne, do istog dana u 19.00 sati kada su se pripadnici JNA predali, ispaljeno više desetaka raznih projektila. Osim ljudskih žrtava, grad je doživio teška razaranja i oštećenja objekata u povijesnoj jezgri. Među spomenicima kulture oštećeni su vojarna na glavnom gradskom trgu, zgrade na sjevernoj i južnoj strani glavnoga trga, pravoslavna crkva Sv. Trojice te katolička crkva Sv. Terezije Avilske. Od ostalih objekata oštećene su zgrade bolnice, policije, doma umirovljenika, pošte te silosi Prerade. Sveukupno je u tom jednom danu oštećeno 437 stambenih objekata, 169 gospodarskih zgrada i 25 zgrada javne namjene. Istog je dana, u neposrednoj blizini grada, u šumi Bedenik (danas spomen-područje Barutana) eksplodiralo skladište streljiva pri čemu je poginulo jedanaest hrvatskih vojnika.

Taj 29. rujna 1991. godine postao je jedan od važnijih datuma u novijoj hrvatskoj povijesti Bjelovara Gradsko vijeće Grada Bjelovara 1997. godine donijelo je odluku o proglašenju tog datuma Danom Grada Bjelovara. Od 2007. godine 29. rujna obilježava se i kao Dan bjelovarskih branitelja, kao zahvala svim našim braniteljima koji su stali u obranu svoga grada i domovine te sjećanje na sve one koji danas, nažalost, više nisu s nama, a pridonijeli su hrvatskoj slobodi i neovisnosti.